ECS je već dugo poznat kao proizvođač OEM proizvoda za široku primjenu, a 2008. godine, prvi su se put okušali s uspjehom na nešto manjem, ali nama zanimljivijem – retail tržištu. Prva matična ploča koja je označila želju za ovakvim angažmanom nosi sufiks Black Extreme. Prvi model izdan pod takvom naljepnicom izašao je u ljetu 2008. godine, a nosi naziv X48T-A; radi se o ploči koja je dolazila s posljednjim Intelovim čipsetom namijenjenom za LGA775 – X48, a podržava je isključivo DDR3 memoriju. Naš prvi susret s ECS-om i njihovom serijom namijenjenom za entuzijaste bio je prošle godine kada smo dobili dvije njihove ploče na testiranje. Radilo se o P67H2-A i P67H2-A2 matičnim pločama koje su se pokazale kao solidno rješenje za prosječnog overclockera. Nedavno smo dobili još jedan model na test, a to je X79R-AX Black Extreme; ploča koja je temeljena na Intelovom X79 čipsetu za moćne Sandy Bridge-E procesore.

Prije svega nekoliko riječi o Intelovom X79 čipsetu i novinama vezanim za nove procesore. Intel se drži klasične nomenklature svojih čipseta, tako da su "P" i novi "Z" čipseti namijenjeni za mainstream tržište. "Q" i "G" čipseti su u prošlosti dolazili s onboard Intelovom GMA grafikom, dok je to izlaskom Clarkdale/Lynnfield procesora prešlo u procesore, a potonji čipseti označavaju low-end tržište matičnih ploča (uredske/Word/surf konfiguracije). Isto tako nakon izlaska prije spomenutih procesora, ploče bazirane na "H" čipsetima su dolazile s video izlazima, što je ponovno promijenjeno pojavom "Z" čipseta koji su obuhvaćali mogućnosti kako "P", pa tako i "H" čipseta. Prefiks "X" je oduvijek označavao high-end čipset za najjače procesore. Prvi takav, X38/X48 je iz ere socketa 775, pa nakon toga X58, na socketu 1366 s Nehalem arhitekturom. Potonji je izašao prije ni više ni manje gotovo pune četiri godine. Ploča bazirana na 1366 socketu je dolazila s X58 čipsetom (northbridge) koji je za I/O funkcije imao sekundarni čip – ICH (10R kod X58).

Nakon X58 čipseta se dogodila prava mala eksplozija po pitanju integracije, tako da smo doživjeli integraciju mnogih funkcija u sam procesor, a koje je inače nosio čipset (recimo memorijski kontroler i PCI Express sabirnica). Samim time, smisao slavnog "northbridgea" je praktički ispario, a ostatak funkcija je premješten u PCH (bivši ICH) koji sada nosi naziv X79 čipset, kodnog imena "Waimea Bay". Kako je Sandy Bridge-E arhitektura zapravo unaprijeđena Sandy Bridge arhitektura, slično se dogodilo i sa čipsetom koji je unaprijeđena ili bolje rečeno unazađena verzija Z68 čipseta. Zašto unazađena? Iako je Intel imao velike planove za dodavanje novih funkcija u novi X79 čipset, stvari se nisu poklopile kako su trebale, tako da smo ostali bez obećanog SAS kontrolera i potpune podrške za SATA 6Gb/s standard – stvari dostojnih jedne high-end platforme. Da je stvar gora, izbačena je podrška i za Smart Response tehnologiju (ubrzavanje mehaničkog diska putem SSD-a kao velike priručne memorije) koja je dolazila s Z68 čipsetom. Unatoč tome što X79 čipset ne donosi neke veće pomake u odnosu na prethodnika, njegov TDP, a i ono najgore – cijena je veća što rezultira i nešto višom cijenom matičnih ploča u konačnici. Za kraj spomenimo neke detalje vezane za novi čipset. X79 dolazi sa šest SATA portova, od čega su četiri SATA 3Gb/s, a dva SATA 6Gb/s, što znači ako ploča dolazi s više portova od šest, potrebna je ugradnja dodatnih SATA kontrolera. Isto tako, tu je ukupno 14 USB2.0 portova, što znači i dalje nema nativne podrške za USB3.0 standard. Područje vezano za overclocking je dobilo neka unaprijeđenja kako bi se postiglo više iz novih procesora, unatoč ograničenjima koja se manifestiraju povezanim sabirnicama. Poboljšanja su napravljena po pitanju procesora i njegove baseclock sabirnice; dodani su množitelji iliti strapovi preko kojih možemo overclockirati procesor. Dostupni su 100, 125, 166 i 250MHz strapovi. Naša su testiranja pokazala kako je od njih četiri moguće koristiti samo prva dva. Tim načinom je moguće dobiti procesor na višoj frekvenciji na dva načina, a pogoduju primjercima koji nisu u mogućnosti bootati na visokim množiteljima. Primjerice – brzinu od 4000MHz možemo dobiti sa množiteljem 40 i strapom 100, ili s množiteljem 32 i strapom 125. Isto tako, ovo je posebice pogodno za zaključane procesore kao što je novi i7 3820, kojeg možemo bez problema potjerati preko 5-5.5GHz (ovisno o primjerku) sa strapom 125.

Prije nego prijeđemo na opis ploče, spomenimo nešto i o novim LGA2011 procesorima. Trenutno su dostupna tri Sandy Bridge-E procesora; dva šesterojezgrena – i7 3960X i i7 3930K, te jedan četverojezgreni – i7 3820. Radi se o procesorima izrađenim u 32nm proizvodnom procesu, TDP-om od 130W, te s podrškom za Intel Turbo Boost 2.0 tehnologiju. Veličina same jezgre iznosi 20.8x20.9mm, i dolazi sa 2.27 milijarde tranzistora. Isto tako, svi procesori dolaze sa Hyperthreadingom. 3960X radi na frekvenciji od 3.3GHz (3.9GHz s Turbom), 3930K na 3.2GHz (3.9GHz s Turbom), 3820 na 3.6GHz (3.9GHz s Turbom). Količina cache priručne memorije je također pozamašna na ovim procesorima. 3960X dolazi s 15, 3930K s 12, a 3820 s 10MB. Za razliku od Sandy Bridge procesora, memorijski kontroler u Sandy Bridge-E procesorima je unaprijeđen, tako da je tu prisutna podrška i za četverokanalnu memoriju pri 1600MHz. Isto tako, grafika iz procesora je uklonjena, a samim time i podrška za odličnu Quick Sync tehnologiju. Utješno je to što je broj PCI Express stazica povećan na ukupno 40, što svakako pozdravljamo. Radi dodatne dvije jezgre u procesoru, Intel je morao ići i na socket s više pinova - procesori dolaze u LGA2011 pakiranju. Samim povećanjem površine procesora, bilo je potrebno unaprijediti i retention mehanizam socketa. Tako da je umjesto jedne poluge s desne strane socketa, ovdje ubačena još jedna s lijeve strane.

Izlaskom Sandy Bridge-E procesora, Intel je na mala vrata uveo i vodeno hlađenje za širu publiku. Pri tome mislimo prvenstveno na gotove (zatvorene) sustave hlađenja koji se sastoje od bloka, pumpe, radijatora i cijevi. Ovakve smo sustave imali prilike viđati i prije, no u nešto drukčijem obliku. Jedan od prvih takvih rješenja je upravo Corsairov H50. Sličan sustav, ali napravljen od strane Aseteka (za Intel) je dolazio u prvim Sandy Bridge-E reviewer kitovima, pomalo kriptičnog imena - RTS2011LC. Sustav se sastoji od jednog aluminijskog radijatora (dimenzija 150x118x37mm) koji hladi 120mm ventilator. Njegov protok zraka iznosi nemalih 74CFM pri maksimalnoj brzini okretaja, pri čemu je sve samo ne tih. Cijevi su gumene i prilično fleksibilne. Instalacija je iznimno jednostavna, pogotovo ako uzmemo u obzir dizajn novog socketa koji dolazi s backplateom u koji se vijcima montira hladnjak. Kad smo kod toga, spomenimo i to da je ovim potezom Intel zakinuo korisnike starih LGA1366 unatoč tome što su rupe istog razmaka. Toliko o novim procesorima, a prije nego prijeđemo na opis ploče, osvrnimo se na njezine specifikacije.